OVISNIK BOLI*

U KOSINI sjajno jedno kolo odbačeno,

trava zvoni u džepovima kradljivaca bicikla

(ostavljen bez lokota uza zid izrešetan).

kostur mu kao iz Vittorijeva filma;

pred očima dječaka i oca

lačnih svega u neslobodi izbora.

druge su mučili barjaci

njih želuci; ma koji smisao,

kakva misao na vječnost!

ovdje i sada vrti se isti film:

zvono iz trave podiže neku novu

crikvu, multi li je kulti li je?

ni križa ni miseca ni zvizde.

bogomolja nečija/ničija, jedno- (vs.)

višeboštvo: apokalipse, postmoderne,

virtuale kao negacije Života

izvornog – od krvi i duše?

a kotač ide unatrag svijetom

(trajno nov stari realizam, no

pričuvna pjesma nije rezervna):

elem – ‘ko vida rane kovida,

‘ko pak šutnjom niz kosinu u materinu.

PULSKA RIVA ključala od cipala

ugojenih i natovljenih govnima puležana.

blaženo vrime bez kolektora,

a kamoli još ekoloških.

ideesov kaštijun nikako da proradi,

a kadrovski im nikada dovoljno pun.

brojleri lijevi i brojleri desni, inkubator isti.

tu gdje sinovi i unuci fašistā i komunistā

peru nečiste savjesti predaka, tuđe i svoje.

bit će da cipli ostaju cipli, ma što pojeli,

ma kamo se djenuli. migolje se. riblja posla.

 

TO JE VRIJEME kad korzo bilo je korzo

ex giardini, a danas ex korzo i tako to,

vicoovski smisao za povijesne mijene

u našoj miloj provinciji.

to je vrijeme đanija laštika, rudija,

nanda bote i takvih, da se ne umisle

gospari kako drugi nemaju svoje

oriđinale, lere i druge fotoreportere

trenutka koje su ponijeli sobom

pod križ/zvizdu i mramor na monteđiro

(tako izgovaraju, a sad i pišu).

tisuće srca, jakni vijetnamki,

cokula vojničkih, jeftinih parfema,

neusporedivih frizura bez njege, i ona,

jedina, jedinstvena. kako sam treperio

na korzu, kako u ravnicama zagrebačkim

kasnije (iz)gorio! i danas još vrlo sjaji,

zrači kad prođe mimo ko puteni vremeplov.

pa ako te rječica njena imena smiruje,

ona te ne može ostaviti mirnim. Mir(is)na.

već baka s iskustvom koje ja nikad imati neću.

JOEU COCKERU

na smrtni dan:

Možda niste

Mogli ni znali

Promijeniti svije(s)t.

Ali sebe da.

Neki nabolje.

Rijetki preživjeli.

Ti si jedna od veza.

Kao da ćeš vječno.

A onda jebeni rak.

Ništa čudno

Kako ste/smo

Živjeli, (ne) doživjeli.

Ubiti (se) da bi(h) živio.

Talasa se mnoštvo

I giba ritmom

Svemira tvoga

I tebe dostojnih.

Napišeš li stih,

A kamoli

Pjesmu,

Upisan u srca

Sviju si.

Dostojnih,

Meštre.

Dostojnih

Jer pjesma ključ

Je dúše, dȕše.

S malom pomoći

Prijateljā

Ili bez nje.

Čuvali te anđeli

Pjesme.

I pjesme čuvamo.

KAKO SI SIJAO tako ćeš... tko, ja sijao?

ne, mene su posijali i tu sam niknuo.

moja je žetva pak moja stvar.

kao da se ne vidim, pa gle me!

ovu masu, melasu, nusprodukt izrečenog

i još više prešućenog, toliko toga

boli kao da je bol nasljedna, kronična

ili ipak akutna, stanje moje prirode

u trenutku, nekakva utješna inačica.

ne želim je, no kao da bez boli ne mogu,

predug staž u takvom stanju,

gotovo ovisnik (o) boli: e, to bi bio

dobar naslov poštene knjige.

samo ne preskakati radne verzije,

batali ljekarne i proroke samopomoći.

vježbati i samo vježbati, do boli.

ULICA ADŽIJINA nije više bila nalik

onoj iz ‘54. egzodus odnese, egzodus donese,

nije bila ni ciscuttijeva kao danas. još sve je

imalo neku patinu normalne starine, spokojna

života, boljih navika i hijerarhije.

vidim se u kratkim hlačicama na portunu,

mornarska majica, šćinke, izgrebena koljena.

auti na prste. (i više priča jedan karić s

balinjerama nego sva plastična e-industrija.)

s balkonā mirisi kužine i ku’inje, miks

tršćanske špeže i začinā sve južne Slavije.

ljetna žega, kao u prašini vesterna

užareno podne. more samo vikendom.

hijerarhiju i sve tzv. vertikale kasnije smo

popljuvali, pod noge bacili, otrli zadnje sline

dječaštva, drčni s pokrićem bez pokrića:

AnarchiaLibertàBaader-MeinhofVivrà!

pak AddioLuganoBeellaaODolceTerraMiaaa...

i još TsarNikolai’ZdalManjifest:

MyortvymSvobodaŽivihPodArrest!

Raz-dva-tri! i još ¡No pasarán! i još...

RODI SE NAŠA VANJA, držim je sitnu,

kasnije dinamitnu do danas,

u naručju sred sobe svoga djetinjstva.

one sobe u kojoj sam rujna 1975.

plačući da me ne vide prebirao fotke

obiteljskih albuma da ne zaboravim

jer ujutro kreće vlak put zagreba

(i tada iz hrvatske u hrvatsku kroz sloveniju).

studij, ne bilo kakav ni bilo gdje, ali

neizabran, nametnut. umalo digneš ruku

na sebe. ipak drito nazad, u istarski borac,

a bajka pulska svršila se u kranjčevićevoj 8,

u ime naroda! ušuti ili piši pod pseudonimom.

preduuugo rovinj i život koji bih ponovio

samo zbog njega, prvijenca; na lastama je

rovinjskim, s lastavicama na ramenu i onim

osmijehom kad mu dođem, recimo četvrtkom,

pred hladnim mramorom cvokoćući molitvu.

Jetko i bez uljepšavanja

Piše Darija Žilić

U pjesničko-proznom rukopisu u nastajanju Razvaline: sada kada je sve gotovo Boris Domagoj Biletić kroz opis Pule od sredine ­1960-ih do ranih 1980-ih imaginira vlastitu mladost, povezujući je s krutim povijesnim kontekstom, zabranama, a ujedno parodira i svagdan u kojem su se pogubile sve vrijednosti, u kojemu vladaju nekadašnji krvnici, njihovi potomci i njihove vječne ideološke metode. Biletić u ironičnom modusu govori o povijesti i sadašnjosti, a u romantično-sentimentalnom o vlastitom odrastanju, poetskim toponimima, ljubavi, erosu i thanatosu, svemu onom što je prošlo, rekapitulirajući vlastiti život, jetko i bez uljepšavanja. Posebnost rukopisa ogleda se i u jeziku, mješavini dijalekta, standarda i urbanog slenga, makaronskoj smjesi u kojoj sve kipti od eidetskih slika i eufonije. Čitaocima ove poeme bit će kao da gledaju film, jer sve su cjeline kao sekvence, kadrirane filmski. Uostalom, i sam se autor već na početku referira na jedan od najpoznatijih talijanskih filmova, Kradljivce bicikala Vittorija De Sice.

Kroz poemu može se doživjeti život ulice („s balkona mirisi kužine i ku’inje, / tršćanske špeže i začina sve južne Slavije. / ljetna žega, kao u prašini vesterna/užareno podne. / more samo vikendom“), kroz rock-glazbu, oblike tadašnjeg bunta, vudstokovce, i vjeru u bolje sutra. I sam pjesnik, dajući naslov toj cjelini Ovisnik boli, autopoetički objašnjava bol: „ne želim je, no kao da bez boli ne mogu, / predug staž u takvu stanju“. I doista Biletić kao da pisanjem i ne želi otkloniti bol, prepušta se unamunovskom „tragičnom osjećaju života“, no sve čini s lakoćom, prozračno, pročišćenim stihovima u kojima se povijest prelama kroz život pojedinca, naizgled stvarnosno, a zapravo nadrealno. Biletić je poeta doctus i u ovom rukopisu možemo pronaći niz intertekstualnih i intermedijalnih iktusa, ali posve nepretenciozno, kao da taj soundtrack mladosti stvara pjesmu o ljubavi i smrti u najboljem izdanju.

Biletića karakterizira svijest o vremenitosti, o onom prije, usporedbe, ukratko „vikoovski smisao za povijesne mijene / u našoj miloj provinciji“, o tome sada ponajviše. Vrhunski je užitak u vremenu ogoljele, karverovske poezije i proze uživati u poemi koja donosi niz senzacija, sinkretizam pojmova, slika, emocija, sveg onog izrečenog i onog tek naznačenog. Obuhvaća i sve ono avangardno u igri jezikom, razbijanju sintakse.

Inače, nedavno je Boris Biletić, ugledni pjesnik, znanstvenik, antologičar, urednik, kulturni djelatnik, nagrađen poveljom Fonda Miroslav Krleža za 2021. i 2022. za knjigu izabranih pjesama Hvatanje zraka (2021) u izdanju Matice hrvatske. Biletić objavljuje još od 1977. poeziju, eseje i kritike, dobitnik je većine najvažnijih književnih nagrada, prevođen je na brojne jezike, a u razdoblju između 1983. i 2021. objavio je 25 knjiga te dvjestotinjak uredio. Jedan je od najvažnijih suvremenih hrvatskih pjesnika.